Vedran Šuvar: moramo biti hrabriji u potrazi za identitetom naše kinematografije


Nakon Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Vedran Šuvar je upisao i produkciju na Akademiji Dramskih Umjetnosti, a do sada je sa svojim autorskim filmovima i filmovima koje je producirao (njih 100-injak) sudjelovao je na brojnim domaćim i inozemnim festivalima. Član je Izvršnog odbora Hrvatskog filmskog saveza i trenutni predsjednik Kinokluba Zagreb. U intervjuu sa Šuvarom porazgovarali smo o njegovoj filozofiji filma, hrvatskoj kinematografiji, filmskom amaterizmu i ultimativnoj slobodi filmskog izražavanja.

 

Vedran Šuvar: moramo biti hrabriji u potrazi za identitetom naše kinematografije

Idemo laganini, medij filma je proizašao iz ljudske potrebe za komunikacijom, no jednom si bio rekao da film nije samo zapis i svojevrsni jezik već je i iluzija. Što je tebe privuklo da sudjeluješ u stvaranju tih iluzija i kako to da si se opredijelio za mjesto producenta?

Jedna stvar je ono što ljudi pretpostavljaju što bi film trebao biti, a druga stvar je ono što film zapravo je. Ako prvo pričamo o tome što film je, onda bi rekao da to znati nije pretpostavka za bavljenjem filmom,  da to nije nužan pojam koji definiramo već instinktivno podrazumijevamo.  Da je to područje teorije filma, u koje čak i ako niste upućeni, iako preporučujem njegovo proučavanje, vas neće spriječiti da se filmom praktično bavite.

A o tome što će vam ljudi reći što bi film trebao pretpostavljati za vas, u najvećem broju slučajeva će vam reći da je film priča. Iz čega se izvodi monolitan zaključak da za bavljenje filom trebate imati snažan poriv za pripovijedanjem. Ja se s tim ne mogu više ne složiti. Ako već govorimo o pripovijedanju na filmu, govorimo o vizualnom pripovijedanju koje ima svoje specifične medijske kodove. Izrez slike može biti jednako bitan kao priča, kao što niz fotografija može biti bolji predložak od scenarija u nekom drugom slučaju. A da ne govorimo o zvuku, boji, pokretima kamere, mizansceni, montaži i sličnim filmski svojstvima  koje sve mogu biti varijabilno bitne za filmsko djelo. Dakle film nikada nije bio niti će biti samo i isključivo priča.

Ono što je mene privuklo filmu, a budući da sam u film došao iz znanosti je njegova svjetotvorna priroda i mogućnost izrade različitih simulacija stvarnosti, s vlastitim zakonitostima i energijama, koje mogu biti objašnjive ili ostati potpuno neobjašnjive. Za mene je film s jedne strane sav prostor između pokušaja nazovimo to tako, realne rekonstrukcije stvarnosti i potpune suprotnosti onoga što je „normalno“ i prepoznatljivo. Na taj način za meni su svi filmovi zapravo eksperimenti. On je uvijek model, maketa razmišljanja i pogleda  o stvarnosti.

Rekao si da sam jednom rekao da je film i iluzija, ali ja mislim da je i svijet iluzija fizičke stvarnosti, samim time je to i svaki film koju želi imitirati tu stvarnost.

 

 

Puno se festivala pokrenulo unazad nekoliko godina, a opet cijela kinematografija (čak su i najveći festivali bili upitni) još uvijek traga za vlastitim identitetom. Nedostaje li ipak hrvatskoj kinematografiji jasnije vizije i koja je pozicija amaterskog stvaralaštva u osvit domaćeg filma?

Ako misliš na nedostatak vizije kao estetske kategorije, s tim se mogu djelomično složiti, ali mislim da je to dobra stvar hrvatske kinematografije. Uzmimo na primjer filmove koji dolaze iz Rumunjske, od kojih prevladavajuća većina, ako ne  i svi spadaju u ono što nazivamo Rumunjskim novim valom, gdje se autori sadržajno bave sličnim stvarima i to ostvaruju sličnim stilskim tehnikama. Međutim koliko god im pojedini filmovi bili kvalitetni, dobri, koliko god su nam se svidjeli, to je oblik svojevrsnog idejnog jednoumlja. Imamo zapravo hrpu filmova koji su slični. Kada bi to htjeli to reći na ljepši način, rekli bi da Rumunjski film u današnje vrijeme ima jasnu viziju. Zbog toga, tu grupu filmova je lagano klasificirati, da ne kažem staviti u određene ladice, a na uštrb različitih pristupa, te autorske raznovrsnosti i širine.

Mislim da je prednost hrvatske kinematografije koja se sastoji od profesionalnog javno financiranog filma i amaterskog filma što generalno  potiče i podržava pluralizam, što dozvoljava visoki stupanj autorske slobode. Međutim ljudi su slobodni koliko misle da su zaista slobodni. Mislim da hrvatski filmaši nisu svjesni stupnja slobode koju im sustav nudi, zbog čega nemamo neobuzdanu i nezadrživu kinematografiju.

Na primjer, i u našem kratkom filmu u recentno vrijeme postoji cijela skupina filmova koja bi se mogla svesti na dvoje mladih ljudi koji ima problema u vezi ili odnosu, sve snimljeno s fotoaparatom koji je u jednom trenu počeo bolje aproksimirati filmsku sliku od prijašnjih kamera. Postoji i prvi film, uzor toga trenda, a to je bio antologijski  film Tanje Golić Nije da znam nego je to tako. Nakon toga se pojavila hrpa sličnih filmova, kao i u rumunjskom novom valu, filmova istog tipa, od kojih su neki bili i vrlo kvalitetni. Ali činjenica da su se pojavili svjedoči o nekom inherentnom čovjekovom porivu da kopira uspješne obrasce, kroz oblik svojevrsnog idejnog kopiranja i na taj možda pojednostavljeni način ostvari određeni društveni uspjeh, društveno prihvaćanje.

Ali kada govorimo o pravoj slobodi kreativnog procesa u umjetnosti, onda govorimo o neovisnosti o  dominantnim kulturnim praksama i idejama. I nije problem u par sličnih filmova, niti u teroru originalnosti, već u tome da moramo biti hrabriji i nemilosrdniji u potrazi za vlastitim filmskim identitetom.

I ovako hrvatski film se mora gledati, jer nikada ne znaš što sve možeš pronaći. Zbog toga treba cijeniti našu različitost, koju sustav zapravo potiče kao ultimativni viziju kreativnog i slobodnog društva.

 

U kinoklubovima se poštuje potpuna autorska sloboda koja je, u suštini, u suprotnosti estetskog elitizma. Postoji li u Hrvatskoj takav elitizam i koje bi bile njegove odrednice recimo u kratkometražnom igranom filmu?

Problem je u tome što ja možda nisam sposoban detektirati kulturne elite u Hrvatskoj za sada, što je možda posljedica nedovoljno opsežnog praćenja kulturne scene, uz moj potpuni neinteres za prokazivanje ljudi i grupa ljudi. Tako da kada govorim o elitama  govorim o konceptu elitizma, kao sustava organizacije.  Međutim važno je uočiti da je umjetnost djelatnost u kojoj se djela ocjenjuju, prihvaćaju, odbijaju na temelju subjektivnih procjena selektora, povjerenika ili urednika, te je samim time pogodna za (ne)pravedne elitističke optužbe. Ona je dostupna „najboljima“, zbog čega moramo uvijek procjenjivati namjere i porive onih koji odlučuju. Ali moramo prihvatiti činjenicu da živimo u društvu u kojem nije sve dostupno. Uz elitizam tu je i konzumerizam. Tako nailazimo na konzumerističke krilatice poput „svatko danas može snimiti film“ kojom se promovira prodaja tehničke opreme za produkciju. Međutim istina je da oni koji imaju novac, koju mogu kupiti tu opremu mogu snimiti film. Ostali ne mogu. Mi u kinoklubu zagovaramo jedinu pravu i iskrenu demokratizaciju filma i  filmskih procesa, gdje svi pod istim, zajedničko dogovorenim uvjetima mogu snimiti film i gdje za te potrebe dijelimo besplatno opremu. To nazivamo filmskim amaterizmom i to smatramo ultimativnom filmskom slobodom.

Mislim da se elitizma niti konzumerizma ne smijemo bojati, kao nečega što se događa ili onoga što će nam se tek dogoditi, jer time promoviramo strah od nečega, a duboko vjerujem da svim ljudskim aktivnostima trebamo pristupiti s ljubavlju, u ovom slučaju ljubavlju prema filmu, ne sa strahom. I bitno je da na razini sustava u kojem sudjelujemo zagovaramo demokratizaciju odlučivanja te najširi mogući pluralizam postupaka.

 

 

Završavaš svoj mandat predsjednika KKZ-a i sada kažeš da je dosta i da je vrijeme da predaš volan nekome drugome u ruke. Kakvi su produkcijski rezultati KKZ-a i kako vidiš njegovu budućnost?

Ovo pitanje sam shvatio kao pitanje što je za mene uspjeh u Kinoklubu Zagreb? Uspjeh je mogućnost. Mogućnost besplatnog bavljenja filmom uz zagarantiranu potpunu autorsku slobodu, koja bi s vremenom mogla postati kulturna praksa cjelokupnog društva u kojem živimo. Mogli bi jednog dana reći da se u Zagrebu ili Hrvatskoj ljudi mogu besplatno baviti filmom. Da je amaterski film dio kulture građana ovoga grada ili ove države. Da na kraju shvatimo da besplatne stvari nisu bezvrijedne i da nas možda vode prema boljem društvu u budućnosti.

Za mene je uspjeh da postoji mogućnost da se jednog dana sve to dogodi.

 

 

Osim što si producent, mentor si brojnim mlađim filmašima koji pohađaju radionice KKZ-a. Što si dosad primijetio da je najveća prepreka filmskim početnicima i onima koji se tako osjećaju da ostvare svoj filmski uradak?

Većina ljudi kada požele se baviti filmom, pomisle da je to slično drugim djelatnostima, gdje prvo savladavaš teoriju koju onda primjenjuješ u praksi. Dolaze s općenitom pretkoncepcijom da se film može naučiti. Ali ja vjerujem da se film nikada ne može naučiti zbog kompleksnosti svih stvari koje želi oživjeti. Mi, filmaši smo cijeli život samo učenici. Zbog toga, za svakog novog autora bitno je imati dvije stvari, ideju ili poriv za bavljenje filmom i dovoljnu poduzetničku sposobnost da sami izorganiziraju vlastito snimanje. Izrada filma je skup vještina koje se razvijaju iskustvom, a teorija je dodatak praksi, ne počelo.

Najveći neprijatelj potencijalnim filmašima je ponekad i paralizirajući strah od neuspjeha. Film se ocjenjuje, selektira, izabire što ljudi znaju doživjeti kao mogućnost društvenog neuspjeha. Međutim mi u kinoklubu pristupamo svakom filmu ne kao filmski kritičari već izradu svakog filma doživljavamo kao uspjeh, kao dodatnu sposobnost koju je svaki pojedini autor time  stekao. Oblik jedne prekrasne kreativne inicijacije.

Također, savjetovao bi svim autorima da rade što više filmova, da imaju što više filmskih pokušaja, jer ako usporedimo film s na primjer slikarstvom, vidimo da slikari nerijetko vježbaju svoju tehniku višesatnim, svakodnevnim crtanjem ili slikanjem.  Čestom praksom se i u filmu najbrže napreduje.

Na kraju duboko vjerujem, da svaka osoba može pronaći sebe u filmu i da nema ispravnog i neispravnog pristupa filmu, a ako dopustimo sami sebi da se pokorimo prevladavajućim, nepreciznim i nelogičnim društvenim normama, recimo o tome što film je, a što nije, čak i za dominantnu grupu ljudi u društvu, već u startu gubimo značajan segment vlastite i autorske slobode.