Osvrt Ive Sirotić na RSF: Autor, svijet i film


Iva Sirotić diplomirala je na Grafičkom Fakultetu i na Hrvatskoj Olimpijskoj Akademiji. Voli i štuje sve oblike umjetničkog izričaja, a pisala je za njemački blog magazin Sexpresso te je aktivna kolumnistica hrvatskog časopisa Wellbis.

Tekst originalno objavljen u rubrici “Kritike” na kkz.hr.

Autor, svijet i film

 

Socijalne teme, preispitivanje naše prirode i odnosa, njihov utjecaj na okolinu, formiranje stavova i autorov cjelokupni doživljaj svijeta. Kako sve to najbolje složiti da uspješno prođeš zadanu vježbu na fakultetu, da bude autentično, da daš sebe u to.. i da barem malo zadovoljiš publiku? Toliko toga odjednom za studente pune ideala i pitanja. Ovogodišnju, treću Reviju studentskog filma posjetili su najviše autori, autorice i sudionici filmova, sa svojim društvom, te pokoji vanjski suradnik u prikazanim filmovima. Presjek, a i moguće smjernice razvoja modernog hrvatskog filma u bliskoj budućnosti, imali smo prilike vidjeti od 27. do 29. listopada u MM centru zagrebačkog SC-a.

Uz natjecateljski blok Unutarnji svijet

Rubrika UNUTARNJI SVIJET bavi se snažnim emotivnim doživljajem u životu protagonista. Uredska službenica i fotomodel Monika, središnji je lik psihološke drame Lutka Tomislava Đurinca. Slojevita je to i zahtjevna uloga „cold bitch“ djevojke pod emotivnim krahom. Susret s konzumerističkim grčem današnjice joj je neizdrživ, jer otkad je ozlijeđena, ona više „ne vrijedi“ na tržištu. Minimalni dijalozi i profinjeno uređeni interijeri, oblikuju poslovno elegantnu estetiku moderne današnjice. Dobro montiran, odmjerene dužine kadrova, film ima zanimljiv tok. Nedostaje nešto preciznija dramaturška razrada Monikinih emocija nakon što je porezana po obrazu.

Ja i moja prijateljica (Petar Vukičević)

Ja i moja prijateljica (Petar Vukičević)

Citatom: „Čovjek s dvije duše nestalan je na svima putevima svojim“ (Jakov, 1,18), Marin Pavelić nas uvodi u karakter protagonista filma Raskoljen. Uživljavajući se u Dostojevskovog Raskoljnikova, presenzibilan i ustrašen, mladić ne uspijeva zaustaviti tok svojih misli. Sestra višesmislenom rečenicom „Gorčina me jedino razbudi“, dodatno potencira košmar u njegovoj glavi. Protagonistov karakter, kao i težina procesa njegove društvene (ne)integracije izraženi su ponavljanjima drhtećih slika, uvodnim tekstom i naracijom. No, glavni glumac nije u potpunosti uspio udahnuti raščupanom mladiću svu emotivnu puninu ovog literarno snažnog i ionako glumački teško izvedivog lika.

Satirična, na trenutke i surealna priča Ja i moja prijateljica Petra Vukičevića govori o prijateljstvu i razočaranju. Djevojke provode opušteno popodne zajedno na plaži. No, neće moći nastaviti druženje na Ultra festivalu, jer jedna ima dogovor s dečkom. Bolno smiješnim, i naglašeno površnim dijalozima prikazana je česta situacija u životu mladih – povrjeđivanje prijatelja zbog simpatije. Usamljenost današnjeg pojedinca u dekadentnom društvu kojim kulminiraju kič i brzi konzumerizam, jasno čitamo u završnim usporenim kadrovima s Ultre, uz pratnju Beethovena.

Crno-bijelim likovima, pomalo sličnima Kirchnerovom i Munchovom morbidnom ekspresionizmu, Petra Balekić animirala je Camusovov roman, u filmu „Stranac“ u mojoj glavi. Likove iz romana, autorica prikazuje crtežom i naracijom istovremeno, posvetivši se najviše njihovoj karakterizaciji i međusobnim odnosima. Stoga, psihološki pomalo slab s obzirom na moćnu poruku Camusovog Stranca.

Uz natjecateljski blok Malo o nama

Raznolika rubrika MALO O NAMA dotaknula je ljudsku prirodu, naše snove i želje, i utjecaj aktualnih socio-političkih pitanja na život i sudbinu pojedinca i grupe. Dinamičnu poruku Pismo tridesetogodišnjem Sebi, Sebastijan Hleb piše (samome) Sebi, u budućnosti, za deset godina. „Do koje kapi si upoznao svoju krv?“ Pregršt je pitanja i savjeta koji prate nabacane snimke iz autorovog života. Iz samog teksta audio poruke u voiceoveru, saznajemo puno o autoru, njegovim snovima i planovima. „Znao si da ćeš se obogatiti ako ne odustaneš“. Zanimljiv je ne-osobni pristup samog autora tridesetogodišnjem sebi, on zapravo piše sebi, ali kao da se obraća nekom poznaniku.

10 (Paula Konjušić)

10 (Paula Konjušić)

Crno-bijeli dokumentarni film Putovanje (Mirta Germovšek, Ivana Ageljić, Katarina Horvat) su priče izbjeglica, smještenih u prihvatnom kampu u srpskom mjestu Šid. Osjeća se velika neizvjesnost i strah od budućnosti kod likova, a laganom glazbom pojačan je emotivni momenat kod gledatelja. Poruka koja se sama nameće iz teme – da svi ljudi svijeta jednako žele biti sretni i bezbrižni, nije dramaturgijom, a ni režijom dovoljno jasno poslana. Znakovit je pokušaj posezanja za nešto autentičnijim stilom ili formom, no film zasad ostaje izvršena vježba na fakultetu.

Eksperimentalno istraživačkom ironijom Footnote to Holy, Sendi Bakotić propitkuje svetosti moderne, ponajviše zapadne civilizacije bijelaca i njenih dosega. Film inspiriran poemom slobodnog stiha, Urlik (Howl) Allena Ginsberga, povezuje razne današnje „nametnute vrijednosti“ u video kolaž  te  postavlja pitanje koliko su one zapravo štetne za nas i gdje je smisao svega. Footnote to Holy bi mogao na trenutke biti naporan gledatelju koji nije sklon eksperimentalnoj formi, no ovaj ideološki manifest natjerat će nas na razmišljanje gdje je i u čemu zapravo ljepota oko nas.

Animirani film 10 Paule Konjušić je psihološki proces oslobađanja protagonista unutarnje ovisnosti o mislima i idejama ljudi iz okoline. Crno-bijeli svijet psihijatrijske ordinacije pomaže mu da se pomoću terapije u deset koraka oslobodi svojih, tj. tuđih problema. Svaki od koraka jedna je od vrsta protagonistove „ovisnosti“. Interesantan je to prikaz utjecaja drugih na naš psihoenergetski sustav te naše nesposobnosti da si u tom procesu sami pomognemo i ostvarimo sebe. ONAKO NEKA ŠUMA, BRDO U BITI Romana Dautanca, zapravo je „dalmatinsko-slavonska šuma puna lavova i tigrova“. Ovaj eksperimentalni, sneni mozaik uvezuje autorove arhivske snimke i opise snova sanjača. Video materijal snimljen je kamerom i mobitelom iz ruke, djelomično i iz zraka i raznih prometala. Motivi letenja, visine, odvajanja od fizičkog tijela i sjećanja iz djetinjstva povezuju protagoniste, prijatelje s Dramske akademije. Simpatična je to opuštajuća audio-vizualna enciklopedija snova.

Uz natjecateljski blok Posao i godine

Socijalna pitanja, sve brže promjene u društvu i strukturi, mogućnosti svakodnevnog malog čovjeka da se snađe u tim turbulencijama i ostvari u životu, obuhvatila je rubrika POSAO I GODINE. Starozagrebačkim šarmom zavodi nas sentimentalna poetika Ferdinanda autorice Laure Pascu. Pogođeni redateljičini kadrovi snimanja postolara dok radi na strojevima s laganom piano glazbom u pratnji, daju filmu slatku notu. Protagonist želi raditi obrt za kojeg je izučio, ali shvaća da će taj zanat kroz nekoliko desetaka godina neminovno nestati. „Ono što je nekad bila loša kopija, danas je original.“ Erupcija masovnog kapitalističkog vulkana ne gleda toliko na kvalitetu, koliko na trend, gazeći pod sobom sve što je krhko, emotivno i ljudsko.

Rođendan (Tadija Tadić)

Rođendan (Tadija Tadić)

Snažni trener i motivator Ruda, radno slavi svoj Rođendan u filmu Tadije Tadića istog slavljeničkog naslova. Ruda ne izgovara ni jednu riječ samo zbog potrebe kamere, već kadar po kadar pratimo njegovu dnevnu, ponajviše poslovnu rutinu. Ciljano odabrane situacije koje opisuju Rudin život i strast prema boksu, film čine vrlo dinamičnim i emotivnim, na trenutke i napetim. Napokon dokumentarac u kojem nemamo osjećaj da gledamo popodnevnu TV reportažu o nekoj zanimljivoj osobi i njenom životu. Također vrlo emotivan je i melankolični dokumentarac 110 godina DVD-a Jakšić (Petar Starčević, Petar Zeman) koji nam daje sliku kako kapitalistička reforma može i unaprijediti poslovanje i uvjete rada. Film je sentimentalna oda hrabrom srcu dobrovoljnih vatrogasaca, no pomalo predug i previše raspršen u širinu. Time je djelomice zakoračio i u formu reklame, ili pak kakvog promo videa, izgubivši glavnu nit i kvalitetu.

Precizno usmjerena kamera govori umjesto likova u napetom trileru Behemot redatelja Igora Dropuljića. Jasno strukturirane režije, s dobrom kombinacijom naturščika i iskusnih profesionalaca, opisuje tipičan postupak nemilosrdne mašinerije korporativnog kriminala prema malom čovjeku. Zanimljivo, Behemot je jedini igrani film u ovoj rubrici, no vrlo je realno ostvario atmosferu svakodnevice hrvatske radničke klase.

U današnje doba, kada je svaka umjetnost kompromitirana zaradom, statusom i prestižom, koji su sablasno prolazni i sve samo ne „umjetnički“, najveći je izazov istinskom stvaratelju napraviti vrijedno djelo. Djelo, čija će slava sjati i nakon ovog ili onog režima i nakon što se novci istope. U bogatstvu prikazanog mladog hrvatskog filma na ovogodišnjoj Reviji studentskog filma, osjeća se velika želja i impuls autora da se okušaju u područjima koja nisu „sigurna“ i gdje nisu zagarantirani ni uspjeh, ni zarada. Jedino takvim, istinskim, unutarnjim motivima možemo jasno oblikovati hrvatsku kinematografiju, i učiniti je prepoznatljivom u današnjem svijetu. I kroz nju progovoriti.