Osvrt Igora Kraljića na RSF: Kruha i filmova


Igor Kraljić student je filmske i tv režije, u slobodno vrijeme gleda filmove i isprobava egzotičnu hranu.

Kruha i filmova

Reviju studentskog filma od ostalih festivala razlikuje ljubav prema filmu lišena borbe za nagrade i intelektualnog snobizma, a ovogodišnju Reviju obilježila je raznolikost u pristupu i korištenju filmskog jezika. Tako smo unutar konkurencije studentskog i amaterskog filmskog stvaralaštva mogli svjedočiti zbilja šarolikom programu prepunom početničkog entuzijazma, ali i isklesanim djelima snažnog autorskog potpisa. U skupini živopisnih filmskih cjelina kvalitetom se izdvojilo nekoliko naslova, a sadržajem je rijetko koji razočarao. Preduvjet uživanja u zanatski „nedovršenim“ djelima podrazumijeva da ste otpustili svoje kritičarske kočnice i dali priliku autoru da vam određenu temu ili motiv ispriča kroz vrlo ograničena sredstva i uvjete rada.

Prvu crtu treba podvući između potpune amaterske produkcije i filmskih škola gdje je granica dovoljno velika da najčešće već u prvom kadru možete prepoznati podrijetlo filma (ne zbog natpisa Akademija dramske umjetnosti). Onda možete zamisliti koliko je velika rupa između profesionalne produkcije na koju je prosječan gledatelj navikao i amaterske do it yourself organizacije u kojoj s mobitelom i 4 prijatelja snimate film za cijenu jednog gableca. Unutar takve podjele stvar je ipak osobnog ukusa za što ćete biti prijemčivi, a na što ćete kolutati očima.

Uz natjecateljski blok Priroda i odnosi

Blok filmova pod nazivom PRIRODA I ODNOSI sažeo je tematiku traženja cilja i izgubljenog identiteta u prostorima gdje je osobna katarza protagonistu dohvatljiva – priroda, radno mjesto, dom. Izlet Borisa Vukovića žanrovski je najistaknutiji naslov u bloku jer koristi lokaciju velike, nepregledne šume kao fantoma koji razara skupinu prijatelja na planinarenju.  Redatelj inteligentno koristi prostor, izolira subjekte i ritmički pažljivo dekonstruira odnose do zanimljive kulminacije. Kamera iz ruke pridodaje osjećaju autentičnosti i jedan je od razloga zašto film uspijeva biti toliko imerzivan.

Izlet (Boris Vuković)

Izlet (Boris Vuković)

Ostatak bloka također čine zanimljiva režijska rješenja i metode. Dvoje (Sonja Lazić) sadrži šarmantne likove i zaigrane kadrove, stilom neodoljivo podsjeća na indie duh 90-ih i autorici može služiti kao odlično polazište za buduće filmske projekte. Ivan Kovačić je pak u svom eksperimentalnom kratkom filmu Život poslije života pokušao oživjeti jedan mrtav svijet starog, trošnog spremišta i okarakterizirati ga isključivo kroz predmete u njemu.

U ovom bloku našao se i naslov koji je već odjeknuo na hrvatskim, ali i stranim festivalima. After Party, studentska vježba Viktora Zahtile na mala je vrata ušetao u festivalske programe i tamo ostavio veliki trag. Autor je u svrhu studentske vježbe pod nazivom „Autobiografija“ dokumentirao kraj ljubavnog odnosa s dečkom te hrabro prikazao intimu koju većina ljudi drži za sebe. Ipak, ogoljena intima ponekad radi protiv samog djela kada pleše na tankoj granici s ekshibicionizmom što nužno ne odmaže filmu koji si je za cilj postavio da bude pomalo kontroverzan i različit.

Uz natjecateljski blok Gender, Drugs & Videogames

GENDER, DRUGS & VIDEOGAMES vjerojatno najheterogeniji je blok festivala u smislu sadržaja i stilova. Postapokalipsa, video igre, transrodnost, filozofski esej i jedna komedija. No, svi filmovi mogu se svesti na jedan zajednički nazivnik – unutarnja previranja. Najozbiljniji u smislu autorove namjere da osvijesti društveni problem svakako je dokumentarni film Metamorfoze (Sara Kekuš, Antonio Penić, Mislav Pislak, Eugenija Prša) koji za subjekte ima transrodne osobe i bavi se njihovom pozicijom u društvu. Navedeni akteri nepogrešivo su zanimljivi prosječnom gledatelju jer dolaze s margina društva i nisu dio svakodnevice. Temeljitiji  tretman teme nije bio moguć unutar 13 minuta trajanja filma, a upravo je taj dubinski nedostatak i njegova najveća mana.

Igrica Filipa Zadre vizualna je poslastica i još jedan naslov s Akademije dramske umjetnosti. Filip koristi dobro poznate elemente horor žanra te miješanje filmskog i virtualnog svijeta. Tako u jednom trenutku protagonista pratimo iz njegovog prvog lica unutar video igre naoružanog nožem dok nam je u stvarnom svijetu otkriveno lice nevinog dječaka s joystickom u ruci. Dramaturški potencijal takve postavke nije do kraja ispunjen, ali režija i kamera na trenutke ostavljaju dojam visokobudžetne produkcije iz Hollywooda što je najveća snaga Igrice.

Jedan od najzabavnijih filmova festivala, Đaneri (Svebor Mihael Jelić), zapravo je i jedan od scenaristički najjednostavnijih. Dva mladića pod utjecajem droge slučajno se upliću u niz događaja koji završava twistom u maniri Davida Finchera. Tu je i posveta Quentinu Tarantinu s vrlo nesuptilnim trunk shotom (kamera iz prtljažnika auta). Đaneri zapravo objedinjuju zaljubljenost u film i djeluju kao zabavan omaž pop kulturi. To je prepoznala i publika dodijelivši filmu nagradu Mali lonac, zasluženo i bez repova.

Lutalica (Ivo Lipanović)

Lutalica (Ivo Lipanović)

U bloku se još nalaze slobodno zapalim? (Matija Benić) i Lutalica (Ivo Lipanović). Prvi je Bunuelska priča o dječaku i njegovoj represivnoj obitelji ispričana kroz karikaturalne skečeve i unutarnji monolog koji nedvosmisleno objašnjava katarzu protagonista dok je Lutalica vizija svijeta budućnosti iz kamere Ive Lipanovića. Postapokalipsa u Lutalici prikazana je kroz već viđene elemente podžanra, a zapravo govori o nostalgiji podvučenoj u ljubavnu priču. Autor je izgradio za pojmove amaterskog filmskog stvaralaštva uvjerljiv postapokaliptičan svijet, ali dojam je da bi u kraćoj verziji i s boljim montažnim rješenjima bolje funkcionirao.

Uz natjecateljski blok Životne situacije

Ako sam na početku pretpostavio zanatsku nedovršenost nekih naslova u programu festivala, onda je blok ŽIVOTNE SITUACIJE savršeno zaokružio festival i epitomizirao njegovu bit. Pogotovo u slučaju autorice Sunčice Ane Veldić i njenog filma Precijenjena dramaturgija. Naslov je to koji u sebi nosi dozu autoironije jer autorica traži način kako napraviti dobar film iako svjesna teškog zadatka koji si se postavila. Naime, Sunčica je studentica režije (MA dokumentarni) na Akademiji dramske umjetnosti i upravo unutar te institucije pokušava pronaći usmjerenje koje to mjesto po svojoj namjeni i treba dati. Čini se da autorica neuspješno savladava prepreke što potvrđuju i akteri koji ju negativno evaluiraju ili ukazuju ne beznadnost njene potrage za formulom dobrog filma. Nakon nekog vremena apsurd ove teme postaje sam po sebi dovoljno zanimljiv da zadrži pažnju i zapravo organski izgradi dobar film sam od sebe.

Suprotstavljeni tome bili bi Nije odgoj Tomislava Šobana i Žene, žene, žene Nikice Zdunić. Oba su filma režijski vrlo koncizna i isplanirana za razliku od spontanosti i simpatične šlampavosti Precijenjene dramaturgije koja zapravo služi kao režijska antiteza dvama navedenim naslovima. Nije odgoj i Žene, žene, žene čvrsto se drže postavljene strukture, a njihovi autori zaziru od režijskog nemara. U Šobanovom slučaju eksperimentalna forma nadjačava sadržaj, ali je taj kolaž autorskih postupaka dovoljno jak da sam po sebi zove na interpretaciju dok je kod Nikice Zdunić u dokumentarnoj formi ipak bilo manje mjesta za režijske izlete u nepoznato.

Žene žene žene (Nikica Zdunić)

Žene žene žene (Nikica Zdunić)

Hrvatska ima budućnost u filmskom stvaralaštvu i simptomi toga najbolje se mogu vidjeti na festivalima poput Revije studentskog filma namijenjenog uglavnom autorima početnicima. Ovakvi događaji trebali bi biti temelj svake zdrave filmske kulture i jedan od faktora u oblikovanju identiteta. Što se samog produkta, možda je autorica Sunčica Ana Veldić u Precijenjenoj dramaturgiji najbolje sumirala što filmski zapis predstavlja. „Dobar film je poput dobrog vrta, sloj ovoga, sloj onoga, gredica s paradajzom, i ne smije ići s koromačem…“. Ili u duhu Revije studentskog filma – sloj ovoga, sloj onoga, prazan novčanik i ljubav prema filmu.