Katerina Duda: multimedija pruža veću slobodu od filma


Katerina Duda završila je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a za dokumentarni film Rezidba (Restart) osvojila je Nagradu Jelena Rajković za najboljeg redatelja/icu do 30 godina na Danima hrvatskog filma i nagradu za najbolji dokumentarni film na Star Film Festivalu 2016. godine. Brojni radovi mlade perspektivne autorice mogu se pronaći na Katerininoj službenoj stranici, a mi smo s njom razmjenili koju ugodnu riječ.

 

Nakon studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, upisala si studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako je došlo do te odluke?

Riječ je o nimalo zanimljivoj, vrlo banalnoj priči. Nekakav studij vezan uz polje vizualne umjetnosti uvijek mi je bio prvi izbor što je u srednjoj školi dolazilo u fazama animiranog filma, arhitekture, dizajna… Jednostavno, sa sedamnaest, osamnaest godina sve je zanimljivije od discipliniranih priprema koje zahtjeva prijemni na akademiji, sati i sati crtanja po promatranju. Iz gimnazije je u tom trenutku bilo jednostavnije otići na prijemni na Filozofski, jednako zanimljiv, ali s idejom da ću u perspektivi upisati ALU. Kasnije, s perspektivom koju je Filozofski otvorio, studij novih medija iskočio je kao idealan smjer na ALU.

 

Sociološka pozadina se odražava na tvoje radove u području vizualne umjetnosti. Otkuda, i otkada, ta zainteresiranost odnosom javnoga i privatnoga u gradskim prostorima?

Kad razmišljam o tome, čini mi se da su dva formativna momenta zacrtala smjer u kojemu se krećem. Razdoblje srednje škole obilježilo je crtanje grafita i pripadajuća urbana supkultura, neodvojiva od grada i gradskih vizura i prostora, posebno onih napuštenih. Drugi bitan trenutak je blokada filozofskog koja me zahvatila na drugoj godini i prosvjedi za Varšavsku koji su uslijedili. U vrijeme kad sam paralelno studirala, imala sam osjećaj da sam neprestano na biciklu, jurim s lokacije na lokaciju pa je tu negdje isplivala i skučenost javnog prostora, loša urbana rješenja, bilježenje promjena u svakodnevnim rutama, zgradama, lokalima.

 

Kako bi ti opisala video umjetnost?

Kako razgovaramo povodom Revije studentskog filma, lakši izlaz je opisati video u odnosu na film. Video nije toliko strukturiran, nema toliko definirane kodove koji se trebaju slijediti kao što nalaže filmski jezik. Zamišljen je kao nešto što traje, postoji u prostoru i ne mora se odgledati u cijelosti. Iako je forma puno slobodnija, bitna je jedna druga dimenzija koja se u klasičnom filmu ne propituje, a to je postavljanje rada u konkretan prostor, odnos samog videa i prostora, niz elemenata koji se odnose na izlaganje i koji onda definiraju taj umjetnički rad.

 

Što te privuklo da upišeš Restartovu školu dokumentarnog filma? Kakvo je to iskustvo bilo?

Poimanje filma i procesa rada na filmu kod nekoga tko dolazi iz vizualnih umjetnosti i nekoga tko dolazi iz klasične filmske škole su dvije potpuno različite priče. Za moju je poziciju Restartova škola bila je odlična baš za uviđanje te razlike. Upoznala sam osnove filmskog jezika, kadriranja, scenarija, shvatila koliko je rad na filmu krući od procesa koje prolazim kroz multimedijsku umjetnost. Pomogla mi je da shvatim da nije svaka tema filmična i da za svaku temu postoji medij koji je može najbolje artikulirati. Uvidjela sam koliko je izazovno imati tu mogućnost, odnosno fleksibilnost da možeš odabrati raditi na filmu, video instalaciji ili recimo, artist booku. S druge strane, poznavanje osnova zanatskog procesa i pripreme rada na dokumentarnom filmu, otvorili su drugu perspektivu na dosadašnji proces rada.

 

Spomenula si jednom da ti najviše odgovara one man band metoda rada pa su to najprije dokumentarna ili eksperimentalna forma. Bi li se htjela jednom okušati i u igranom filmu?

Volim igrani film, ali mi je draža pozicija gledati ga s klupe. Trenutno nemam potrebu za radom u tom polju.

 

Kakva je pozicija domaćih autora i autorica s područja novih medija i eksperimentalnog filma u našoj kinematografiji?

Još od GEFF-a i preko 25fps-a eksperimentalni film ima svoje mjesto na domaćoj sceni. Ne dolazim iz svijeta kinematografije pa ne mogu tvrditi ništa više nego se zadržati na osobnom dojmu. Jasno je da su autori eksperimentalnih filmova marginalizirani u odnosu na klasičnu filmsku produkciju i manje je financija, ali mislim da su prije svega vezani uz drugo polje, izložbene prostore i galerije, a ne toliko kino dvorane.

 

Koja bi ostvarenja istaknula iz domaće kinematografije unazad nekoliko godina?

U zaostatku sam s gledanjem filmova za koje mislim da su zanimljivi i koji bi našli svoje mjesto na ovoj listi pa ću istaknuti samo dva na koja se uvijek vraćam:  Autofocus Borisa Poljaka i In time Nicole Hewitt.

Prijavite svoje filmove putem

FilmFreewaya ili ispunjavanjem

online prijavnice.