Kako razmišljati vizualno – 7 osnovnih elemenata vizualnog narativa


Publika reagira emotivno na ono što vidi i čuje. Pojava lika, odnosno glumca u filmu, mijenja sliku koja se odvija pred očima gledatelja. Glumac komunicira govorom, izrazima lica i govorom tijela, njegova osobnost i talent mogu odvesti doživljaj na neku novu razinu, razinu koju možda ni sam redatelj nije previdio, a u skladu je s idejom same priče. Ipak, glumac je samo jedan od članova postave koju redatelj može koristiti kako bi postigao željeni efekt na gledatelja.

Filmska slika zbijena unutar kadra i okvira kombinacija je prostora, linija, oblika, tonova, boja, pokreta i ritma – nerijetko zanemarenih elemenata vizualnog narativa koji u sinergiji s glumcima i drugim objektima pričaju filmsku priču ispod razine svjesnog doživljaja.

Prostor:

Kompleksna vizualna komponenta, prostor, definira pozornicu na kojoj se odvija filmska radnja. Ako znamo da je naš lik u usamljenom stanu trebamo pronaći prostor koji rezonira usamljenošću. Ili ako želimo naglasiti emotivni i mentalni pritisak na glavnog lika, a da se ne oslanjamo isključivo na glumačke sposobnosti, zašto ne postaviti lika pred hladan dvodimenzionalni zid da ga pritišće s leđa? Želimo li pak stvoriti sanjarski svijet u kojem se nalaze naši likovi, izdvojiti ih iz okoline ili ih jednostavno učiniti pritisnutim okruženjem možemo se poigrati poljem dubinske oštrine i smanjiti ga kako bi nam fokus bio samo na likovima koji su nam u prvom planu.

Linija:

Linije su perceptivne varke koje nastaju u našim umovima. One su rezultat ostalih vizualnih komponenta koje nam omogućavaju da doživimo linije, što se osobito odnosi na oblik i ton. Generalno gledano, ravne linije asociraju na agresivnost, izravnost, iskrenost, industrijalizaciju, snagu, kompaktnost… Zakrivljene linije, pak, asociraju na pasivnost, posrednost, vezanost uz prirodu, mekoću, fleksibilnost i slično.

Objekti snimanja mogu biti posloženi tako da čine simetričan kadar, vizualna je to tehnika po kojoj je poznat redatelj Wes Anderson.

Oblik:

Oblici postoje u vizualnom prostoru koji može biti plitak (dvodimenzionalan) ili dubok (trodimenzionalan). Osnovni su oblici krug, kvadrat i trokut, odnosno, sfera, kocka i piramida.

Krug ne posjeduje strane stoga nema smjer niti intrinzičnu dinamičku vrijednost. Većina ljudi kružne oblike doživljava prijateljski. Neprijateljskiji dojam ostavlja kvadratni oblik koji usto pruža osjećaj vizualne stabilnosti i prostorne kompaktnosti. Trokut je jedini koji sadrži najmanje jednu dijagonalnu linije i najdinamičniji je od tri osnovna oblika. Možemo ga promatrati kao strijelu koja pokazuje u određenom smjeru što niti krug niti trokut ne mogu.

Ton:

Svjetlina objekata označava se tonom. Stupanj svjetline može se ilustrirati nijansama sive boje.

Tri su načina kontroliranja stupnja svjetline u kadru:

  • kontrola refleksije (ako priča zahtjeva zatamnjenu atmosferu naglasak je na crne tonove u scenografiji i kostimografiji)
  • kontrola tona prirodnim svjetlom ili rasvjetnim tijelima

  • ekspozicija (postavke objektiva)

Jedan od trikova kako uspješno procijeniti stupanj svjetline je testno snimanje u crno-bijelom.

Boja:

Postoji više načina kontroliranja doživljaja boje:

  • odabir boja koja imaju vizualno značenje za publiku (za perfekcioniste boja svakog objekta u kadru treba biti pažljivo birana)

  • korištenje obojenih filtera na leći kamere ili rasvjetnom tijelu
  • vrijeme i lokacija snimanja (jutarnje se svjetlo doima ljubičastije u odnosu na crvenije večernje svjetlo; preporučuje se snimanje za „magičnog sata”, sat vremena nakon izlaska ili sat vremena prije zalaska Sunca, kada je najmanje sjena na ugodnom plavom danjem svjetlu)
  • na boju utječe i odabir filmske opreme, točnije, marke kamere ili DSLR-a (različite marke nude drugačije opcije ekspozicije, općenito gledano, što je niža osjetljivost na svjetlost slika će se doimati zasićenijom)

  • color correction i color grading u postprodukciji (kako bi se uravnotežile boje kadrova unutar scene ili dodao željeni filmski izgled potrebno je snimljeni materijal doraditi u programima za montiranje)

Pokret:

Pokret je element vizualnog narativa koji će prvi privući ljudsko oko. Stanja kamere imaju veliko značenje i doživljajnu vrijednost u prikazivanju fizičke realnosti i nije svejedno prikazuju li se neko mjesto, osoba ili događaj statičnom ili dinamičnom kamerom.

Statična kamera:

  • usredotočujemo se na prizor, na sama događanja ili pojave unutar njega, pa se iz samoga prizora očekuje nekakav iskaz

  • prikazivanje čovjekovih radnji dobiva na vrijednosti, u te se radnje ne „upleće” kamera svojim pokretima, i čini nam se kao da se kakvoća radnje prikazuje na najrealističniji mogući način

  • kad u statičnome kadru nešto neočekivano uđe u kadar, ta neočekivanost, iznenađenje, vrlo su intenzivni, jer kao da su kameru (a i gledatelja) zatekli nespremnu – statična nam kamera više omogućuje iznenađenje nekim događajem, jer se dogodilo nešto što se pomakom kamere nije pretkazivalo

Dinamična kamera:

  • panoramom se pozornost prenosi s jednog mjesta, predmeta ili lika na drugi, pa to mijenjanje usmjerenja pozornosti može dobiti značajke uspoređivanja, suprotstavljanja, stvaranja bilo kakvog odnosa, napetosti među prikazanim objektima
  • budući da se vožnja pojavljuje kao voljni čin upravljanja kamerom, njome se iskazuje neko usmjerenje, neki oblik unutrašnje napetosti (približavanjem se eliminira okoliš objekta, objekt prema kojem se kamera usmjerila postaje veći; pokretanje prema natrag stavlja osobu ili predmet u širi prostorni kontekst ili može sugerirati gubitak)

Ritam:

Ritam možemo pronaći u statičnim objektima, dinamičnim objektima i montiranju filmskog materijala. Ovo se neke osnovne smjernice kontroliranja ritma slike:

  • promatrati linije u kadru (što je veći broj linija, vizualni je ritam brži)
  • pokret može biti brz ili spor, no ne treba ga zamijeniti za ritam
  • postaviti ritam scene, ako ima dijaloga, prvo treba pronaći zvučni ritam, zatim pomoću njega definirati vizualni ritam
  • otkriti postoji li ritam u snimljenom pokretu
  • planirajte montiranje unaprijed kako biste smanjili količinu sirovine koju ćete unijeti u montažni postupak

Iako se možda nekome sve ovo čini nepotrebnim, svaki bi autor trebao naučiti razmišljati vizualno kako bi u konačnici rušio pravila i kreirao vlastiti stil koji će mu pomoći da prenese ideju i emociju gledateljima. Čovjek kroz osjetilo vida prima oko 85% informacija koje kasnije procesuira i svaki bi filmaš trebao u praksi isprobati različite elemente vizualnog narativa te tako gurati priču naprijed čak i kada se čini da se u sceni s glumcima ništa ne odvija.