Višnja Vukašinović: o odnosu kritike i filmskog stvaralaštva


Kako si ušla u filmski svijet? Je li ti ta vrata otvorila filmska kritika?

Ako se pod „filmskim svijetom“  misli na ljude koji vole i žive film onda sam u njega ušla kada sam pred desetak godina na poziv Vedrana Šuvara došla u Kinoklub Zagreb preuzeti organiziranje besplatnih filmskih projekcija. Tada je to postao moj drugi dom u kojem sam upoznala suputnike i različito-mišljenike koji su me inspirirali i poticali te zahvaljujući kojima sam se konačno odvažila snimiti svoj prvijenac. Bavljenju filmskom kritikom mogu zahvaliti poznanstva i prijateljstva s dragim ljudima s kojima je užitak razgovarati i od kojih je privilegija učiti.

Koliko je filmska kritika važna za napredak filmske umjetnosti? I kakvo je stanje na domaćoj sceni kritičara, uzimaju li kritičari svoju ulogu samo kao posao ili traže načine da kroz svoju analizu umjetnicima prenesu neke korisne savjete?

Uloga filmske kritike u svakoj bi kinematografiji trebala biti vitalna i smislena, no društvo u kojem živimo nije postavljeno tako da njime upravlja prirodna logika stvari. Domaći filmski kritičar je marginalac, pogotovo ako su njegovi estetski i etički kriteriji teško savitljivi. Onim malim prostorom što je rezerviran za kritičku misao odjekuje tišina, odnosno onima koji jesu kritični ne daje se jeka, dok se one koji nemaju ništa za reći predstavlja glasovima većine. Nije posao kritičara da ikome daje savjete, posebno ne umjetniku, već da njegov rad oplemenjuje otvarajaući značenjske sfere djela. Jednostavnije rečeno, na kritičarima je da interpetiraju te da, kada je to potrebno, izriču argumentiran vrijednosni sud.

osam nacina

Iz filma Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno (2016.)

Koliko pisanje filmske kritike tebi pomaže u radu s filmskom umjetnošću?

Pisanje o filmu sastavni je dio bavljenjenja filmskom režijom jer oboje imaju isto ishodište – razmišljanje, analizu i traženje optimalnog estetskog uobličenja. Osobno jako držim do redatelja koji su o filmu pisali jednako impresivno kako su i režirali – Rohmer, Bresson, Tarkovski. Kada na primjer čitate Godardove filmske kritike otkrivate njegovu nadahnjujuću umjetničku dosljednost – one su po svemu komplementrane njegovim filmovima jer ono što propovijeda, zagovara i voli, on i snima.

Popratila si brojne domaće fesitvale, primjećuješ li neki smjer ili trend u zadnjih nekoliko godina? Koliko prostora u filmskom svijetu dobivaju amaterski filmaši?

Ovdje ću se usredotočiti na kratku igranu formu– kod nas jako malo autora polazi od forme ili, u najgorim slučajevima, uopće ne razmišljaju o tome kako na razini filmske slike optimalno strukturirati temu kojom se bave. Postoji diktat sadržaja koji jako šteti filmskom jeziku, a osobno najviše cijenim one autore koji poznaju, razumiju i proširuju logiku medija. Pri tom se ne radi o tome da zagovaram modernizam, iako mi je on privatno drag, već samo svijest o formi, bila ona klasično ili modernistički mišljena. Amaterski filmovi kod nas su sustavno getoizirani, posebno oni suvremenih autora. Za njih su osmišljene manifestastacije i festivali koji zapravo funkcioniraju kao kavez iz kojeg amaterska ostvarenja ne mogu dobiti vidljivost koju zaslužuju, dok se paraleno na takozvanim pravim filmskim festivalima prikazuje zastrašujuće malen broj neprofesijskih filmova.

poets in person srecko kramp

Iz filma Srećko Kramp – skica za portret (2014.)

 

Radila si s puno mladih zainteresiranih za film i filmsku kritiku, što primjećuješ kod njih? Što bi izdvojila kao karakteristiku na kojoj bi većina njih trebala raditi?

Kod mladih ljudi primjećujem entuzijazam, trud i nepobitan talent, ono što često nedostaje jest osjećaj za povijest. Čini mi se kako je filmofilija, posebno ona fetišistička, danas zastarjela. Generacije s kojima radim ne hodočaste u kinoteku, niti u kino. Filmove više nije bitno vidjeti na velikom platnu, a njihova povijest je nešto čime se sve manje ljudi ima potrebu baviti.  Kolege koje cijenim još uvijek gotovo svakodnevno idu u kino i čitaju knjige o temama o kojima neki drugi misle da ionako već sve znaju. Možda ta karakteristika skromnosti i poniznosti pred svime što je bilo prije njih stopljena s žudnjom za novim pustolovinama može novim generacijama produbiti znatiželju da usavrše i oplemene poznavanje filmske kulture. Neprijatelji kritike su umor, rezignacija i neznanje.

Što te inspirira da napraviš film? Kako između više ideja i tema koje bih htjela istražiti razlučiš onu radi koje ćeš ući u proces razrade ideje, okupljanja ekipe i snimanja samog filma?

Filmove radim isključivo o temama koje me privatno zaokupljaju, bavim se svojim intimnim fiksacijama. Kako radim u žanru komedije mogu ih opisati kao više ili manje uspjele pokušaje da se nasmijem vlastitim manam i tako ih na neki način iskupim. Možda će se to u jednom treuntku promijeniti, jer nisam lišena impulsa političnosti koji kanaliziram u pisanju kritika i eseja. S obzirom da radim amaterske filmove kod odabira ideje uvijek razmišljam o njenoj izvedivosti. Moji su filmovi nastali bez ijedne kune, zahvaljujući opremi Kinokluba Zagreb te pomoći i entuzijazmu mojih prijatelja.  Pokušavam datosti amaterskog filma, poput statične kamere i prirodnog osvjetljenja, pretvoriti u prednost odnosno režijski ih predočiti kao odluku, a ne kompromis. Prevladati nužnost nije lako, ali nije ni nemoguće. Izazovi su izgovor za kreativnost.

  roza

Iz filma Roza – teološki film ceste (2015.)