Intervju: Mark Modrić


Intervju s Markom Modrićem, redateljem filma Communicatio i pobjednikom Revije studentskog filma.

 

Kako se osjećaš nakon što je tvoj film dobio glavnu nagradu na Reviji studentskog filma?

Super se osjećam! Iznenadio sam se jer mi je to zapravo prvi film,pa nisam računao na nagradu ili da će uopće bit primljen na Reviju. Prije se nisam uopće znao koristiti digitalijom, samo samo koristio analogni fotić.

Kad si se počeo baviti filmom?

Filmom sam se zapravo počeo baviti tijekom ljeta. Prijavio sam se u Kinoklub Zagreb jer nisam imao opremu, a trebala mi je za snimanje. Prije toga sam se u srednjoj školi bavio fotografiranjem. Imao sam analogni fotić i počeo sam s uličnom fotografijom. Nakon nekog vremena sam želio probati upisati ADU, ali je problem bio taj što nisam ništa imao s čime bih snimao. Zašto sam počeo snimati? Više manje zbog sestrične koja se time već duže bavila i naučila me nekim osnovama.

COMMUNICATIO

Kakve filmove voliš gledati?

Hmm,dobro pitanje. Mišljenja sam da treba sve gledati, bilo to mainstream, indie, trash ili neka deseta kategorija. Tako stvoriš neki osobni “ukus” za filmove, iako se to s vremenom mijenja. U početku sam počeo s nadrealizmom, Bunuel, Lynch, a sada gledam indie filmove. Ali najdraži filmovi su mi od Paula Thomasa Andersona: Inherent Vice i There will Be Blood. Također volim crno-bijele filmove, starije redatelje… Uglavnom, treba sve gledati.

Kakve filmove voliš snimati?

Za sada sam počeo s dokumentarcem, ali bi volio probati snimiti i kratke igrane, spotove, par editova… možda čak i dugometražni, tko zna. Nemam puno iskustva, ali trenutačno mi se najviše sviđaju dokumentarci. Zašto? Dinamični su, trebaš uvijek imat kameru sa sobom jer možeš propustit neki trenutak koji ti je važan za film. Zbog toga mislim da je sličan s uličnom fotografijom s kojom sam se prije bavio. Jednostavno te iznenadi. Ali kao što rekoh, nemam puno iskustva. Možda će baš biti drukčije za par godina.

Od čega je krenula ideja za Communicatio?

Nije baš bilo neke ideje. Priča iza filma je ta, što sam se prekasno prijavio za filmsku radionicu. Dok sam bio na Motovunu mi je frendica rekla da još uvijek ima jedno mjesto jer je jedan tip odustao, te da bih trebao probat. Poslao sam prijavu i primili su me, ali sam trebao osmislit neki koncept za film. Nakon dužeg razmišljanja (točnije dan prije same radionice) sam se odlučio za neku “grešku u komunikaciji”, ali mi je bilo glupo o tome snimat film jer je jako opsežno i što ja znam o komunikaciji. Pa sam želio odustati od toga. Ali kad sam došao u svoju sobu sam shvatio da mi je jedan cimer muzičar iz Australije koji ne zna hrvatski, a drugi gluhi student. I počeo sam ih snimat, ali mi još uvijek nije bilo jasno kako da to povežem. Na ručku smo u grupi raspravljali o našim temama i onda mi je frendica rekla: “Zapravo komuniciranje kroz umjetnost”. I tek sam tada shvatio o čemu mi je film. Komunikacija je zapravo moguća kroz sve, čak i tada ako jedna osoba ne priča isti jezik, a pogotovo ako druga ne čuje!

Postoje li neki filmovi koji su ti bili uzor za Communicatio?

Baš i ne. Film je nastao vrlo spontano.

Koju poruku gledatelji mogu izvući iz tvog dokumentarca?

Film mi je zapravo na 5 jezika: latinski (ime filma), hrvatski, engleski, znakovni jezik i njemački (trebao je bit i turski haha). Imam dva protagonista koji se ne mogu normalno sporazumijevati, ali se obojica bave umjetnošću. Poruka filma je upravo ta, a to je komunikacija i kako je komuniciranje zapravo moguće kroz razne metode i načine.

1

Kako je bilo na snimanju, možeš li malo opisati proces rada na filmu?

Zabavno i napeto. Bili smo ograničeni zbog opreme, a svatko je trebao snimiti materijal za svoj film i to u sedam dana. Kod mene je više-manje bilo run and gun! Trebao sam ić s jednog na drugi kraj grada, hvatat protagoniste jer je svatko imao svoju radionicu. Onda zaboraviš snimit nešto, pa opet trebaš propješačit cijeli grad s opremom dok se rastapaš na suncu. Dižeš se u sedam ujutro nakon jučerašnjeg koncerta samo da uhvatiš cimere kako se bude, snimaš im stopala i razmišljaš koji si ti luđak. I onda kad skupiš sav materijal trebaš ić u montažu, pa provedeš dva dana za kompom da sve stigneš složit. Ali je bila najzabavnija montaža ikad! Eto, zbog toga volim dokumentarce.

Koliko ti je Kinoklub pomogao u realizaciji projekta?

Da nije bilo Kinokluba ne bi bilo ni filma! Na radionici eksperimentalnog filma smo imali zadatak da se izrazimo kroz film. Imali smo puno slobode u tome što ćemo snimati i kako, ali to smo trebali napraviti u roku od tjedan dana. Imali smo mentore koji su, ako smo imali neki problem ili pitanja, odmah pomogli. Mentori su nam objasnili sve,od našeg scenarija ili teme, do režije i tehničkih pitanja u vezi kamere. Bili su jako strpljivi s nama, dali nam opremu s kojom smo snimali (kamera,mikrofon,stativi…) i bili cijelo vrijeme s nama u montaži. Eto, jako sam zahvalan Kinoklubu i veselim se budućim projektima i radionicama s njima!

Misliš li da je veći izazov izraziti se kroz dokumentarnu formu nego kroz neke druge filmske forme?

Mislim da je isto kroz sve druge forme. Na kraju je samo bitno izraziti se i prenijeti tu svoju poruku gledatelju, te da ju on može shvatiti. Mislim da dobar film treba potaknuti neku raspravu na kraju između gledatelja, a ne se samo dijeliti na dva komentara: dobar i loš. Ali to je sve subjektivno. Svatko ima svoj ukus.

Snimaš li nešto trenutačno?

Imam već jedan plan. Trenutačno dizajniram snowparkove u Austrijskim planinama, te provodim većinu vremena gore (5 mjeseci). Želio bih uhvatiti taj neki stil života tih radnika tamo. Kako planina utječe na njih i kako se nose s tom nekom izolacijom. Nadam se da ću uspjeti, a ako ne, onda još uvijek mogu snimit nešto drugo!

 

Film Communicatio